Nikad ne odustajem !

Dobro došli,ovdje ću da pišem postove koji će ako Bog da biti uskoro i dio moje prve knjige.Poželite mi sreću :)

13.01.2018.

V dio - nastavak našeg druženja

Nakon tog dana nastavili smo naše druženje skoro svakog petka smo se viđali i vremenom upoznavali.Ti trenuci su mi bili najljepši u tom teškom periodu privikavanja na novu sredinu i mnogobrojne fakultetske obaveze,davali su mi vjetar u leđa da budem još bolja i uspješnija jer ja sam kako tako imala tu blagodat da se školujem poslije srednje škole što u ovim teškim vremenima nije svima dostupno.On je morao da radi da bi izdrzavao svoju porodicu i zbog toga sam ga još više cijenila.Kako je vrijeme prolazilo shvatala sam da imamo dosta zajedničkog,oboje smo u vjeri Islamu odrasli i nastavili tim putem Elhamdulilah pa je temi za razgovor i u tom pogledu bilo jako mnogo.Mogli smo satima sjediti i pričati,razmjenjivati mišljenja a da nam ni na tren ne bude dosadno ili naporno.Izvjesno vrijeme je prošlo a nas dvoje smo osjetili da se između nas javlja jedno plemenito osjećanje ljubavi i brige za osjećaje i stanje ovog drugog.Čuli smo se telefonom svako jutro i svako veče,s obzirom da smo se mogli vidjeti jednom u sedmici to nam je bio glavni način komuniciranja.Vremenom su naši osjećaji jačali i postajali sve dublji i izraženiji tako da čim bi nas neko vidio skupa primjetio bih tu iskru i ako smo se vladali kao prijatelji i tada jer Islam ne dopušta klasične veze,islam kao zajednicu prizna samo brak i nas dvoje smo se toga držali jer nam je prije svega bilo bitno Allahovo zadovoljstvo a ne to kako će drugi nas posmatrati i misliti.Znali smo da ako jednog dana stupimo u brak da će sve prepreke nestati a ako ne bude sudbina ostat ćemo čisti pred Allahom. Moji roditelji su ga također upoznali i šira porodica svi su mislili da će svadba uskoro samo su čekali da ih obavjestimo.Godinu i pol smo bili skupa,rijetko oko čega smo se znali zakačiti ali sam primjetila da je mnogo vezan za roditelje.Nije mi to smetalo naprotiv takav odnos treba da bude ali mi je vremenom počelo smetati to što su ga roditelji kočili u tome da bi napredovao u poslu i samim tim bih mu mnogo lakše bilo da kasnije organizuje svoj život.Smetalo mi je to što on pored njih nikad nije mogao da ima svoje mišljenje i ako je sam radio i izdržavao ih.Počela sam razmišljati da li bih naš brak mogao uspjeti u tom okruženju?U to vrijeme naši susreti su se također prorijedili ali smo i dalje bili u vezi jer je naša ljubav zaista bila jaka i trudila sam se da sve to nekako prebrodimo. U to vrijeme radili smo i jednu humanitarnu akciju skupljanja knjiga za biblioteku koja bih nosila naziv jednog njegovog prijatelja koji je nesretnim slučajem se utopio u rijeci.To nas je ponovo zaokupiralo i zbližilo pa sam mislila da moguće pretjerujem i da će sve biti u najboljem redu,da se previše brinem oko budućnosti i da to treba da prepustim Allahu dž.š.Međutim on se počeo mijenjati kroz priču mi je uvijek nagovještavao da on nikad ne misli ostaviti svoje roditelje i da on mora da brine za njih.Rekla sam ok,ali zašto onda ne zamjeniš posao Allah ti je poslao nafaku i ti je odbijaš ostaješ na manje plaćenom?Reče da mu otac to ne dozvoljava jer taj šef je njihov veliki rođak.Oko toga smo se naprijed uvijek svađali jer to nikako nisam mogla shvatiti,zašto mu onda rođak daje minimalnu platu i iskorištava ga..Gdje je tu rodbinska veza u islamu?Zašto bi neko morao nekome služiti na svoju štetu?Ta bujica misli me je dugo proganjala u mislima.Bilo mi ga je u jednu ruku žao a s druge strane sam bila ljuta jer nikako ne misli na svoju budućnost.Počeli smo sve slabije da se viđamo,jednom sam bila jako loše i zamolila sam ga da se vidimo da mi treba njegov savjet i podrška ali on nije došao rekavši da nije mogao jer je morao da ostane kući da pomogne ocu.Prihvatila sam to i dogovorili smo se za iduću sedmicu ali ni tad nije došao.Osjetila sam se usamljenom i kao da se više ne mogu osloniti na njega pa ni kad mi je baš potreban kao potpora.Odlučila sam prekinuti našu vezu jer mi više nije imalo smisla da se oboje zavaravamo i patimo.Dugo nakon toga sam saznala pravi razlog zašto nije mogao da dolazi u to vrijeme i bilo mi je zaista žao ali nije Allah dao sudbine i tako je ostalo..Naša priča će se još nastaviti zato čitajte dalje tekstove..

01.09.2017.

IV dio

Znate onu uzrečicu u životu uvijek postoji ta prva ljubav.Da li vam se nekad desila?Meni jeste,evo ispričat ću vam kako je to bilo.. Sjedimo jedno poslijepodne ja i rodica na faxu,pauza između predavanja,vani vrijeme užasno da bih se negdje pobjeglo na kafu.I jedna i druga zadubile se u ova današnja "tačala".Kad najednom veli ona meni vidi kako ovaj moj prijatelj lijepo piše i poče mi čitati neke stihove.I zaista divno napisano,dojmilo mi se odmah.Rekoh ima li njega na ovom našem facebooku da ga pratim pa da čitam,kaže ima evo posaljem ti link.Stvarno zapratim ja njega i počnem ćitati,pa nekih i dva mjeseca je to trajalo.On piše ja čitam,ni riječi jedno drugom.Došlo je i vrijeme ispita,stres i nervoza na visokom nivou,insan koliko go se pokuša uprijeti tome ne može,nekako ga uvijek savlada.U svom tom haosu stiže mi poruka od rodice moj prijatelj ti je poželio sreću na ispitima,kontam hajd super jedna dova više je uvijek dobro došla,zahvali mu se u moje ime.Bude insanu drago kad te se eto sjeti neko čisto onako bez nekog interesa.Od tada poruke su se nizale ali sve preko moje rodice,mjesecima smo tako komunicirali do jedne večeri koja će sve promjeniti iz korijena.Te poruke se i dan danas rado sjetim jer znam da je bila napisana iz srca i sigurna sam u to.Čak sam i njen sadržaj dugo dugo čuvala.Uglavnom nakon te večeri nas dvoje smo odlučili da moramo da se upoznamo jer toliko toga zajedničkog nas je vezalo da je to bilo teško i za povjerovati.Dogovorimo se za jedan petak iza Dzuma namaza da se vidimo na fakultetu gdje sam studirala. Ljudi moji koje je to nestrpljenje bilo,opisati vam ne mogu.Jedan dan kao godina.Kad je napokon osvanuo taj mubarek nam Petak idem ja na predavanja a sve čini mi se fakultet se odaljio,nikad stići.Prva dva predavanja mi prođoše kao u snu valahi niti ja slušam profesora a niti on mene,da je mogao ćuti zvuk mojih misli sve bi mu bilo jasno.Napolju hladno,kosti se lede ali svejedno izlazim poslije predavanja sa kolegicom da malo sjedemo na zraku,osjećam da mi je potrebno da me ta hladnoća malo otrijezni.Ni sama sebi jasna nisam šta mi se to dešava? Zašto sam toliko nestrpljiva a u jednu ruku se i plašim,čega i pred čim ? To ni dan danas neću shvatiti.Uči ezan za Dzumu namaz ja okrenuta prema kolegici koristim trenutak da proučim dovu,kontam to me uvijek smiri i prizemlji.U tom trenutku čujem neko me doziva,okrenem se on stoji i čeka da priđem.Dobacujem mu onako školski kao da se znamo već sto godina a ne tek nekih mjesec dana pukog pisanja,zar nije trebalo poslije Dzume,tad prilazi i daje mi jednu knjižicu malenu uz riječi htio sam samo ovo da ti dam a sad bježim na Dzumu,pričat ćemo kada se završi.Pogledam u njega već je isčezao iza zidina dzamije,pogledam u knjižicu "Poslanikovi hadisi".Jedino što sam tad pomislila jeste Bože da li je on lekcija ili dar sudbine? Tad nisam znala odgovor na to pitanje,ali jedno je sigurno taj 16. ti januar ću zauvijek pamtiti. Dragi moji priča će se nastaviti a sad idem na spavanje,umor čini svoje da vi umjesto priče ne bih čitali gomilu štamparskih grešaka bolje je ovako.Budite mi dobro i neka vas Allah dž.š. čuva..

12.06.2017.

lll dio

Da nastavimo tamo gdje smo stali,nisam vam odavno pisala preokupirale su me brige oko trudnoće,znate kako to sve ide pregledi,mučnine,iscrpljenost i tako u krug.Sad smo hvala Bogu dobro i nastaviti ćemo tipkati s vama.Ko zna možda jednog dana i moje maleno bude čitalo sudbinu i dileme svoje mamice. ...Nakon što su me svi otpisali u smislu da nikad neću moći da se bavim bilo kakvim sportom jer je to sa njihove tačke gledišta sasvim ne izvodivo sa mojim hendikepom.Znate kada ste drugačiji od drugih zabranili bih vam i disati da mogu.Jednostavno nismo navikli prihvatati druge i drugačije,čast izuzetcima.Ja sam lijepom svojom dječijom glavicom njima svima dokazala da to što imam neku od poteškoća ne znači da uz samo malo više truda ne mogu postići sve što i drugi. Za početak počela sam da se bavim plivanjem rekreativno i to me zaista ispunjavalo,ali kako u mom gradu nije bilo zatvorenih bazena ta aktivnost je bila izvodiva samo u ljetnim mjesecima.Kasnije sam razmišljala koji bih to sport najbolje odgovarao uz moju osobnost a da može da se igra u zatvorenom.Na kraju odlučila sam se za košarku i upisala se u košarkaški klub u svom gradu.Treneru niti kolegama sa kojima sam trenirala nikad nisam spomenula da imam neku vrstu hendikepa.Znam da su to primjetili kasnije ali nikad to nisu direktno spomenuli jer nije bilo ni potrebe,u opće se nije odražavalo na moje treninge osim naravno bolova poslije ali oni to naravno nisu mogli ni naslutiti,ta borba je bila samo moja.Kada sam počela sa treniranjem imala sam oko 8 godina,košarkom sam se bavila do svoje 14 te godine kada me u tome ponovno spriječilo moje srce.Zbog puberteta tegobe su se ponovno počele javljati i nakon par nesvjestica na treningu morala sam odustati.Košarka je i dalje bila i ostala moja *prva ljubav*.Kasnije kada sam krenula u srednju i kada se stanje sa srcem smirilo prijavila sam se da treniram mlađu generaciju djece u osnovnoj školi.Malo je reći da sam u tim treninzima uživala i ako smo bili daleko u generacijama imali smo nešto zajedničko,ljubav prema košarci.Bavila sam se s tim sve do fakulteta a tada počinje moja spoznaja ko sam i šta u stvari želim biti i postići u životu.O tome i o preprekama koje sam doživjela čitati ćete u narednim redovima.

14.03.2017.

II DIO

Tu sam gdje jesam,prenemagati se i jadikovati nikad nije bilo u mom stilu.Već od pete godine se vidjelo da puno ne predajem važnosti zabranama i ograničenjima koje su pred mene svaki put postavljali ljekari.Umjesto da mrzim Sarajevo jer me za njega vežu stalni odlasci ljekarima i savjeti kojih se redovno nisam pridržavala osim kad je to mama zahtjevala uvijek iznova i iznova,to je postao moj najdraži grad.Na svaki odlazak sam gledala kao na jednu novu ekskurziju,a pregledi koje sam iznova morala obavljati su bili cijena koja se morala platiti.Zahvaljujući mom optimizmu i moje zdravstveno stanje se nakon par godina stalnih posjeta ljekarima počelo znatno popravljati.Tako je sa osam godina moje srce napokon odlučilo da treba da pokuša zatvoriti ″rupicu″ koju je posjedovalo a koja je meni često pravila probleme i ako to nikad nisam htjela priznati. Osim što moje srce nije htjelo slušati odmah po mom rođenju,babica se potrudila da u moj život unese još jedan hendikep koji će mi posebno u kasnijim godinama života predstavljati veliki problem.Nakon što je moja mama ostala bez plodove vode jer su doktori predugo čekali da ništa ne poduzmu,mene su morali izvući na silu i tom prilikom mi je babica previše povukla desnu nogu i istegla tetivu što se naravno primjetilo tek kad sam ja trebala da prohodam ali sam to uporno odbijala.Sa osamnaest mjeseci sam ipak učinila svoje prve korake i tad se hendikep primjetio.Pomalo sam šepala i naginjala više na lijevu stranu.Kako sam rasla zbog tog problema mi se počela i kriviti kičma,kukovi mi nisu stjali u istoj ravni i često sam imala velike bolove u nogama.Uvijek sam bila osuđena da budem u patikama i zatvorenoj obući tako da mogu da stanu i uložci koje sam nosila da bih koliko toliko pravilno hodala.Sandale i ljetne papuče su za mene u tom periodu bile nedosanjani san.Ne mogu reći da za svoj slučaj krivim ljekare a niti to da mi je svejedno što sam u svom životu morala zaobići dosta toga što je ostaloj djeci bilo sasvim normalni dio odrastanja.Ja sam jednostavno nekako naučila da živim s tim.

15.01.2017.

*** I dio ***

Ja sam Merjem.Rođena sam 1991 godine.Godine kada je život bio najveća pobjeda.Tog dana rođeno je još devet beba ali samo meni i još jednom dječaku Bog je dao luksuz da osjetimo šta je to život.On je preminuo tri godine nakon dolaska na ovaj okrutni svijet,izgubio je bitku prerano.Očito je da sam ja još živa dok vam ovo pišem i ako ću kroz život hiljadu puta pomisliti da bi bilo najbolje da sam ostala nerođena.I ako sa dosta hendikepa sa kojima me je babica počastila odmah pri rođenju ipak sam ostala živjeti na ovom svijetu.Nije mi uspjelo da se zadržim u Berzahu.Možda bih tamo sve bilo puno lakše i bolje nego ovdje.Bez rata i granata o kojima slušam od kako znam za sebe,ružnog nadimka ratno dijete kao da sam ja kriva za to,hendikepa zbog kojeg ću kroz život prosuti više suza nego što sam teška,loših ljudi i još više zabijenih noževa.Oh zašto ne ostah u Berzahu... Berzah - po Islamu svijet na kojem borave ljudi prije dolaska na Dunjaluk ( ovaj svijet).


Nikad ne odustajem !
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Meša Selimović

Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.

Meša Selimović

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
705

Powered by Blogger.ba